“Moramo znati da je cijeli Novi Zagreb izgrađen na otetom crkvenom zemljištu. Znate li koliko košta kvadrat građevinskog zemljišta u Zagrebu? Pa zamislite cijeli Novi Zagreb koji je Katoličkoj crkvi naprosto otet. Ne možemo se praviti kao da ne znamo za neke stvari i kao da one nisu postojale”, rekao je Reiner. Na stranu što akademik namjerno zaboravlja da su nacionalizacijom Crkvi oduzete njive koje su tek kasnije postale građevinsko zemljište, pa je i sama vrijednost u vrijeme nacionalizacije bila daleko manja. Pravo pitanje je otkud Crkvi tolika imanja.

Još je Napoleon počeo oduzimati crkvenu imovinu

“Crkva je imanja u Hrvatskoj stjecala kao i svugdje drugdje. Darovnicama velikaša, darovima za iskupljenje grijeha, naknadama za vođenje državnih poslova…”, kaže povjesničar Dragan Markovina i podsjeća da se Crkvi zemljišta nisu počela oduzimati tek u komunističkoj Jugoslaviji. “Prvi val je bio za Napoleonove vladavine ovim krajevima. Njegov argument bio je da Crkva više ne obavlja javnu dužnost za koju bi joj se trebalo plaćati. Kasnije je dio zemljišta izgubila i u agrarnoj reformi u Kraljevini Jugoslaviji”, rekao je Markovina. On smatra da je Reinerov argument najobičnija glupost i da pokazuje sav očaj Crkve koja se bori za imovinu. Po njemu su Vatikanski ugovori pitanje moći u društvu i ako se održe, pokazat će da je Crkva moćnija od države.

Zagrebačka biskupija kao produžena ruka Mađarske

Njegov kolega Tvrtko Jakovina, pak, upozorava na vrijeme nastanka zagrebačke biskupije. “Osnovala su je Mađari oko 1094. godine kao protutežu hrvatskoj biskupiji u Sisku. Kroz stoljeća su dobivali zemlju od kraljeva upravo da bi se osnažila takva uloga”, smatra Jakovina. I sve bi bilo lijepo da nema i daleko mračnije strane stjecanja nekretnina koje je provodila Crkva. Posebno je bilo mučno vrijeme inkvizicijskih procesa.

Heretici i vještice su gubili imovinu, pola bi pripalo Crkvi

“U inkvizicijskim procesima osuđeni heretici su gubili svu imovinu. Polovica njihove imovine pripala bi Crkvi. Tu su i nasilna pokrštavanja, prisilni rad, kmetstvo. Sve to je omogućavalo silno bogaćenje Crkve”, kaže Marijana Bijelić iz udruge Protagora. Nasilna pokrštavanja trajala su sve do kraja 2. svjetskog rata, a pokršteni su imovinom morali uzvratiti Crkvi uslugu spašavanja duše. U inkvizicijskim procesima koji su u Hrvatskoj završili tek ukazom Marije Terezije sredinom 18. stoljeća, lažne optužbe nisu bile rijetkost samo da bi se nesretnicima otela imovina. Carica Marija Terezija zabranila je u Hrvatskoj spaljivanje vještica naredivši da se sve optužene moraju poslati na sud u Beč. Tamo bi redovno bile oslobađane pa je inkvizitorima postalo preskupo slati ih na suđenja. Neisplativo.

Ni sami ne znaju što im je i koliko oduzeto

Usprkos svim nacionalizacijama i reformama Crkva je i dalje najveći veleposjednik u Hrvatskoj. Njeno bogatstvo nikada nije službeno procijenjeno. Samo za ilustraciju vrijedi navesti brojku od 1213 župa na području RH, od kojih svaka ima barem ured, a mnoge i puno više. Tu je i oko 1200 crkava koje se koriste za bogoslužja. Samo na zagrebačkom Kaptolu nalaze se deseci kurija, nadbiskupi imaju palače po cijeloj Hrvatskoj. I to ne samo naslijeđene iz prošlosti, nego i nedavno izgrađene. Posjeduju i preko 450 samostana. Tom nekretninskom blagu valja pribrojiti i neprocjenjive riznice, nebrojena umjetnička djela, biblioteke rijetkih knjiga. Iako se stalno žali na otetu imovinu, činjenica je da ni Crkva ne zna što je i koliko točno oteto. Naime, nikada nisu napravili objedinjeni popis imovine, već svaka biskupija i svaka zajednica ima svoj popis kojim maše pod nosom državi tražeći povrat ili naknadu. Zagrebačka nadbiskupija tako traži povrat skoro tisuću stanova, bolnicu u Vinogradskoj, Klovićeve dvore i zgrade Građevinskog fakulteta i Učiteljske akademije. U nekoliko navrata crkveni velikodostojnici ustvrdili su da Crkvi pripada 10 posto poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.

Što bi Crkva uopće sa zemljištima?

Na koncu ostaje i pitanje što će uopće Crkvi silne nekretnine i zašto bi Hrvatska morala u nedogled plaćati. Više nema kmetova koji bi Crkvi prisilno obrađivali polja, a slobodni ljudi se baš i ne tuku da oru za veću slavu Božju. Crkvi je od zemljišta, naravno, draži novac. No što će joj i silan novac. Funkcije koje je nekada obavljala, poput pisarstva u vrijeme opće nepismenosti, više ne obavlja. Danas joj preostaje samo graditi više i skuplje hramove ili puniti džepove svećenika.