Preporučujemo
4.8. Hrvatska (1941. – 1943.)
Strašni pokolji
u ime “Božje i Marijino”
Ovime smo stigli do jednog od najmračnijih poglavlja crkvene povijesti 20. stoljeća tako bogate moralnim padovima, zapravo dubokim posrtanjima. U periodu između 1941. i 1943. na području razbijene Kraljevine Jugoslavije nastala je njemačko-talijanska vazalna država: fašističko-katolička “Hrvatska Boga i Marije”, kako je bila nazvana, u kojoj su pod dobrohotnim vatikanskim pokroviteljstvom nezamislivom okrutnošću izbile stoljetne religiozne napetosti i konflikti.
Eugenio Pacelli, vodeći vatikanski diplomat izvanrednog pamćenja, imao je u Jugoslaviji još jedan otvoreni račun. Iako je tridesetih godina katolicima u multikonfesionalnoj Kraljevini Jugoslaviji bilo prilično dobro, Vatikan je htio i s tom zemljom obavezno postići sklapanje konkordata što se, međutim, zbog otpora pravoslavne crkve izjalovilo. Pacelli koji je kao kardinal državni tajnik bio ovlašten za sudjelovanje u pregovorima o tom konkordatu, osjećao se duboko uvrijeđenim i izrekao je u prosincu 1930. godine znakovitu prijetnju: «Doći će dan, … kada neće biti malo onih koji će žaliti što su odbili plemenito i velikodušno djelo koje je Kristov namjesnik ponudio njihovoj zemlji.» Karlheinz Deschner komentira to ovako: «Pacelli je očito znao što je rekao. Njegova prijetnja nije izgovorena u vjetar. 1941. godine ispunila se u mjeri koja je gotovo nadišla najgore masakre kršćanskoga srednjeg vijeka.» (100)
Noćna mora je započela kad su njemačke trupe u travnju 1941. godine umarširale u Jugoslaviju. Zemlja je bila podijeljena i Hrvatska je osnovala vlastitu državu koja je obuhvćala i današnju Bosnu i Hercegovinu. Vlast su u toj državi preuzele ustaške fašističke snage pod vodstvom Ante Pavelića. “Poglavnik”, to je hrvatska riječ za vođu, u to je vrijeme već bio zločinac i terorist, tražen zbog višestrukog ubojstva. To, međutim, nije spriječilo zagrebačkog nadbiskupa Stepinca da od početka vrlo blisko surađuje s tim fašističkim režimom. Nije niti spriječilo papu Pija XII da hrvatskoga fašističkog vođu primi već sredinom svibnja 1941. u Vatikanu u osobito svečanu privatnu audijenciju i da ga otpusti posebno srdačno i s “najboljim željama u daljnjem radu”. 101 )
Četrdeset funti očiju
kao poklon “vjernih ustaša”
Nisu to bile tek prazne riječi. U dvije godine fašističke horde ne samo da su razorile skoro sve crkve pravoslavnih Srba koji su živjeli među njima, već su masakrirale i stotine tisuća njih. Nebrojene Srbe prisilili su prije toga da prijeđu na katolicizam samo da bi im zatim cinično rekli da su sada, doduše, spasili svoje duše, ali da se to nažalost ne odnosi na njihova tijela. Tada bi ih zaklali. Umjesto “krštenje ili smrt”, što je u srednjem vijeku vrijedilo za “pogane” i Židove, sada je bilo “krštenje i smrt”. Tijek takvih pokolja bio je tako okrutan da su čak njemačke i talijanske trupe, koje su i same bile odgovorne za gdjekoji masakr na Balkanu, protestirale i započele srpsko stanovništvo oružjem štititi od bjesomučnih katoličkih koljača.
Zasluga je jugoslavenskog pisca Vladimira Dedijera i njemačkog autora Karlheinza Deschnera što taj genocid iz sredine 20. stoljeća nije izbrisan iz kolektivnog pamćenja. Dedijer je napisao knjigu Jasenovac – jugoslavenski Auschwitz i Vatikan, a Deschner je vrlo podrobno izvijestio o tim događajima, između ostalog u knjigama Politika papa u 20. stoljeću i S Bogom i fašistima. U njima detaljno opisuje nešto od onoga što je dokumentirano – i onome tko je slabih živaca bilo bi bolje preskočiti sljedeće odlomke:
“Bezbrojni srpski duhovnici trpjeli su strašne muke. U Zagrebu … pravoslavnog metropolita Dositeja tukli su i mučili tako bestijalno da je od toga poludio.” 105)
“Osamdesetjednogodišnjem biskupu Platovu iz Banja Luke potkovali su noge kao konju i prisilili ga da tako hoda sve dok se nije onesvijestio. Zatim su njemu i svećeniku Dušanu Subotiću, dok im je na prsima gorjela vatra, iskopali oči, odrezali nos i uši i konačno ih dotukli.” 106)
«Krajem travnja 1941. ustaše su opkolili srpska sela Gudovec, Tuko, Brestovac i Dolac. … Zatim su natjerali pravoslavnog svećenika Božina, učitelja Ivankovića i dvije stotine i pedeset seljaka, muškaraca i žena, da iskopaju jamu, svezali im ruke na leđa i žive ih pokopali. … U Kosinju kamo su ustaše dotjerale šest stotina Srba, morala je jedna majka u () posudu skupljati krv četvorice svojih sinova. U Mliništu … su bili razapeti jedan bivši član parlamenta … i njegov sin…
Crkva u Glini … bila je prema izviješću ustaše Hilmije Beberovića, koji je sudjelovao u pokolju, pretvorena u klaonicu. ´Krvoproliće je se odvijalo od deset sati uvečer do četiri sata ujutro i potrajalo sljedećih osam dana. Koljači su morali mijenjati uniforme, jer su bile natopljene krvlju. Poslije su pronađena nabodena djeca s udovima još iskrivljenim od boli ´ …
Liste mrtvih su gotovo beskonačne. … Pritom je dolazilo do okrutnosti u usporedbi s kojima djela Hitlerovih logorskih krvnika skoro da blijede. Ustaše su zabadali užarene igle pod nokte prstiju i sipali sol u otvorene rane. Sakatili su sve moguće dijelove tijela. Voljeli su svojim žrtvama, još živima, rezati uši i noseve i iskapati im oči. Talijani su fotografirali jednog ustašu koji je oko vrata nosio dvije niske sastavljene od ljudskih jezika i očiju.
Talijanski književnik Curzio Malaparte intervjuirao je Pavelića u Zagrebu. ´Dok je govorio´, piše Malaparte, ´pogledao sam košaru od vrbova pruća koja je stajala na pisaćem stolu zdesna poglavniku. Košara je bila otvorena i vidjelo se puno morskih životinja ili nešto tome slično. “Oštrige iz Dalmacije?” upitah. Ante Pavelić podigne poklopac i pokaza mi tvar koja je izgledala kao masa ljepljivih želatinastih oštriga. Uz umoran, ljubazan osmijeh reče: “Poklon mojih vjernih ustaša. Četrdeset funti ljudskih očiju!” To je bio čovjek kojeg je Pio XII blagoslovio´.» 107)
Često bi preostao samo jedan ili dvoje preživjelih koji su kasnije mogli izvijestiti o detaljima ovih strahota. Važno je, međutim, da se sve ovo ne skriva od kasnijih generacija – ne samo radi pravednosti prema žrtvama, nego i () da bi se dokumentiralo za kakvu je sve paklenu mržnju prema svim inovjercima sposobna jedna razuzdana ideologija, koja uz tobožnji blagoslov Svevišnjega odbacuje sva pravila ljudskog dostojanstva. Sve to i još mnogo više događalo se u ime katoličkoga boga!
Franjevci kao masovni ubojice
u koncentracijskim logorima
Usred tih orgija smrti nadbiskup Alojzije Stepinac prihvatio je da skupa sa svim hrvatskim biskupima bude svečano primljen kod Ante Pavelića i zajamčio je fašističkom vođi svoju punu podršku: “Svim srcem potvrđujemo i iskazujemo veleštovanje”, rekao je nadbiskup, “i obećajemo predanu i vjernu suradnju za svijetlu budućnost naše domovine”. 108) Kad je već najviši hrvatski crkveni čovjek tako mislio i govorio – i to u punoj suglasnosti s papom – onda ni ostali hrvatski klerici nisu mogli zaostajati. Već prvog dana preuzimanja vlasti fašisti su putem radija obznanili da će stanovništvo u zemlji daljnje direktive primati ni od koga drugoga nego od svećenika. O toj suradnji Deschner piše: “Biskupi i svećenici sjedili su u Saboru 109), ustaškom parlamentu, koji je zazivao Duha Svetoga pjesmom ´Veni Creator´, duhovnici su služili kao časnici u Pavelićevoj tjelesnoj bojni, franjevci zapovijedali u koncentracijskim logorima …” 110)
Štoviše, franjevački pater Miroslav Filipović-Majstorović bio je povremeno zapovjednik zloglasnog logora smrti Jasenovca u kojem su ubijeni deseci tisuća Srba, Židova i Roma. Jasenovac je bio ozloglašen zbog svojih masovnih pogubljenja, a i u tome su katolički duhovnici naročito prednjačili. Franjevački stipendist Bržica pogubio je nekim specijalnim nožem u samo jednoj noći 29. kolovoza 1942. godine tisuću tristo i šezdeset ljudi. Samostani su također služili kao ratni logori i ustaške naredbodavne središnjice, a katolički svećenici bili su predvodnici u raznim akcijama ubijanja.
Franjevac Srećko Perić naredio je jedne nedjelje s propovjedaonice stanovnicima sela: “Hrvatska braćo, idite i pokoljite sve Srbe. Najprije ubijte moju sestru koja se udala za Srbina, a onda redom sve Srbe. Kad završite s tim, dođite u crkvu k meni da vas primim na ispovijed i da vam grijesi budu oprošteni.” 111)
Tako funkcionira katolički masakr: vjernici najprije budu nahuškani na ubijanje, a kad je gotovo mogu sve odmah ispovjediti i dobiti odrješenje. To je uistinu katolički cinizam na djelu!
Financiranje i bogatstvo crkvi 