Financiranje i bogatstvo crkvi

Početna stranica » Analize i stručne analize » KRIMINAL, RELIGIJA, TEORIJE ZAVJERE Najmračnije tajne Vatikana

KRIMINAL, RELIGIJA, TEORIJE ZAVJERE Najmračnije tajne Vatikana

Biblia

Znanje bez rukavica

st-peters-basilica-vatican-world-hd-wallpaper-1920x1200-5669.jpg

Mafijaška ubojstva, masonske zavjere, pranje novca. Od svojih početaka 1942. godine, Vatikanska banka bila je središte mnogim nevjerojatnim skandalima. U nastavku donosimo kronologiju nekih od najvećih kontroverzi vezanih uz vatikansku državu.

Author: smoking

Bi li Vatikanu trebalo biti dozvoljeno da ima banku? Bi li ta banka smjela investirati novac ili davati kredite i pozajmice? Neki stručnjaci razmatraju tezu da Biblija kategorički zabranjuje posuđivanje novca ‘od interesa’. Ipak, kako se bližio kraj 19. stoljeća, Vatikan je počeo činiti upravo to: neslužbeno, počeo je pozajmljivati novac rimskoj aristokraciji – i naplaćivati interes.

“Na stranu ironija posuđivanja vjerničkog novca bogatima; taj je čin demonstrirao još nešto”, kaže novinar i autor Fidelius Schmid. “Crkva više ne brine o stoljetnoj zabrani lihvarenja i kamatarenja koja katolicima ne dopušta naplaćivati usluge u poslovima s novcem.” Bio je to početak jedne od najmračnijih epizoda u povijesti Katoličke crkve.

Vatikanska banka, formirana 1942. godine, ne samo da je takvim potezom kršćanske vrijednosti jednostavno ‘bacila kroz prozor’, već je putem prekršila i nekoliko sekularnih zakona, a danas snosi odgovornost za mnoga nerazjašnjena ubojstva.

Sve je počelo savezom sa samim đavlom. Bio je to zloglasni talijanski diktator Benito Mussolini, koji je udario temelje Vatikanskoj banci. Dana 11. veljače 1929. zajedno s papom Pijem XI Mussolini je ostvario dogovor oko Rimskog pitanja: političkim ugovorom priznat je suverenitet pape u Vječnom gradu, a Italija je Svetu Stolicu isplatila za izgubljene teritorije bivše Papinske države. Počeo se kovati novac, izdavale su se poštanske marke, a vozila su dobila registracijske oznake S.C.V. – Stato della Citta del Vaticano.

♣ Zašto je Katolička crkva ukrala 300 tisuća djece?

Između 1960. i 1990, španjolska Katolička crkva ukrala je otprilike 300 tisuća djece, otevši ih njihovim roditeljima i potom ih predavši na usvajanje putem mreže doktora, medicinskih sestara, svećenika i časnih sestara. Majkama, najčešće mladim i neudanim, koje su tek rodile – uglavnom u bolnicama pod kontrolom Crkve – rečeno je kako su njihova djeca preminula, a njihova tijela nije im bilo dozvoljeno vidjeti ili prisustvovati njihovu pogrebu. Djeca su tada davana bračnim parovima bez djece budući da ih je crkva smatrala ‘više vrijednim’ roditeljima, obično tu pretpostavku bazirajući na njihovim religioznim stajalištima i(li) financijskoj sigurnosti. ♣

Mussoliniju je čitava situacija toliko podigla popularnost da je kasnije, u ratnoj situaciji, većina Talijana bez problema pohitala za svojim vođom i udružila snage s Hitlerom tijekom Drugog svjetskog rata. U zamjenu, Vatikanu je bila obećana neovisnost i suverena država, zajedno s otprilike 1.75 milijardi lira. Novac je bio stavljen pod kontrolu Svete stolice – vrhovne vlasti Katoličke crkve, odnosno pape i Rimske kurije.

Ova posebna administracija, kontrolirana od strane financijskog genija Bernardina Nogare, sve do početka Drugog svjetskog rata uspjela je stečeni novac udvadesetostručiti kroz razne špekulativne poslove. No, sva ta administracija uskoro je ipak ostala bez goriva. Razlog? Nije bila pripremljena na velike krize – a najveća od svih bila je upravo izbijanje Drugog svjetskog rata. Slijedi – drama u šest činova.

Čin prvi: Kako učiniti banku – nevidljivom

Prije službenog dana objave 1942. godine, nitko od kardinala nije znao da ta soba uopće postoji. Iza teških vrata nalazi se dugačak stol. Krupan čovjek sjedi na njegovu čelu s ozbiljnim izrazom lica. Bernardino Nogara financijski je savjetnik Vatikana, kao i rizničar organizacije, a ono što će reći zauvijek će promijeniti Katoličku crkvu.

“Hitler će izgubiti rat”, tvrdio je Nogara, sugerirajući da se nešto hitno učini kako bi se osiguralo da bogatstvo u posjedu Crkve u Njemačkoj ne padne u ruke saveznika i postane njihovim ratnim plijenom.

Nekoliko dana kasnije, 27. lipnja, to se ‘nešto’ i dogodilo. Nogara je uvjerio papu Pija XII da izdvoji posao Vatikanske banke pod pseudonim Institut za rad i religiju (IOR), transformirajući tako dotad bezazleni sistem kojemu je zadaća bila kontrola nad vlastitom imovinom, u mrežu koja se u samo nekoliko godina proširila na čak 70 banaka.

Briljantan je potez koji je Vatikansku banku učinio praktički nevidljivom kao financijskom institucijom, što znači da se ogromna količina novca mogla prenositi preko granica u doba rata. U isto vrijeme, vatikanski špekulatori podcijenili su međunarodnu ekonomiju, investirajući milijarde u kupovinu paketa dionica.

Koristeći lažne, shell kompanije (takozvane ‘ljuska kompanije’, koje prikrivaju sredstva pranja novca), nagomilali su dionice u osiguravateljskom divu Generaliju, obrambenoj skupini Finmeccanica, naftnom gigantu Shellu, auto-magnatima Alfa Romeu i General Motorsu, tehnološkom gigantu IBM-u i farmaceutskoj industriji Sereno – kasnije jednoj od proizvođača pilula za kontracepciju.

Zašto brinuti, sigurno se pitate? Jedna riječ… kamuflaža. Vatikanska banka više nije brinula samo o crkvenoj imovini. Postala je lukrativni biznis, poslovni model i savršen alat za pranje novca kriminalnim skupinama diljem svijeta. Prvi grijeh ‘Božje banke’ uključivao je kamione i kamione nacističkog plijena koji su se svakodnevno pojavljivali na vatikanskom pragu…

Čin drugi: Taji li Vatikanska banka nacističko zlato?

“Ne zaboravite svoju zakletvu!”, urla časnik Švicarske garde svojim ljudima. “Zabranjeno vam je ikada i ikome pričati o ovome.” Pokazuje prema brojnim kutijama u kamionu i vojnicima zapovijeda da ih odnesu u Dvorac Nikole V – dom novonastale Vatikanske banke. Vojnici su tihi, ali vrlo dobro znaju što pomažu skriti: bogatstvo ukradeno masakriranim i pobijenim muškarcima, ženama i djeci.

untitled1330137382343

Dvorac Nikole V u Vatikanu, sjedište Vatikanske banke. Foto: https://classconnection.s3.amazonaws.com

Dana 12. travnja 1941. godine Hitlerove trupe zauzele su Beograd i regiju podijelile između većinski katoličke Hrvatske i protestantske Srbije. U Hrvatskoj, marionetski diktator Ante Pavelić bio je na čelu brutalnog režima orkestriranog iz Berlina pod čijom je rukom stradalo do 750 tisuća ljudi – većinom Srba, Roma, Židova i ostalih političkih protivnika režima. Ustaše, policija koja je utjerivala strah u kosti, direktni je izvršitelj masovnih zločina – žrtvina imovina bivala je otuđena, a gomila je na koncu dosezala milijune.

♣ Tko je žena koja stoji iza Vatikanleaksa?

Francesa Chaoqui trebala je pomoći počistiti vatikanski nered. Umjesto toga, učinila ga je još neurednijim. Godine 2013. stručnjakinja za PR radila je na visokopozicioniranoj Vatikanskoj komisiji, istražujući financijske reforme. Navodno je tijekom tog vremena 33-godišnjakinja zajedno s dvoje pomoćnika ukrala mnoge povjerljive dokumente te ih proslijedila novinarima, koji su ih iskoristili kao temelj za kontroverzne knjige o vatikanskom finacijskom menadžmentu i crkvenim fondovima. Chaoqui je uspjela izbjeći zatvor, no izjavila je kako će prihvatiti odlazak iza rešetaka ako ju Vatikanski sud proglasi krivom. Kako bi dodali ulja na vatru, talijanski mediji tvrdili su tada kako je Francesa imala seksualni odnos sa španjolskim monsinjorom Luciom Angelom Vallejom Baldom dok je radila u spomentom odboru. ♣

Do kraja rata Ustaše su posjedovale kolekciju zlatnih zuba, nakita i dragog kamenja vrijednog nevjerojatnih i zapanjujućih 80 milijuna dolara. Tražili su način kako stečeno bogatstvo prebaciti preko granice, a tu na scenu stupa Vatikanska banka. Upravo je u takve svrhe, uostalom, i osnovana tri godine ranije.

Nacističko blago odneseno je u Vatikansku banku, i otada mu se gubi svaki trag. Udruge preživjelih iz holokausta 1999. pokušale su tužiti Institut za religijske poslove i prisiliti ih na suradnju, ali Vatikan je ostao zakopčan do grla. Deset godina kasnije slučaj je odbačen jer je Vatikanska banka pod suverenitetom Svete stolice te stoga ima imunitet od (kaznenog) progona. Činjenica je to koja će ovu organizaciju uskoro odvesti u njezin prirodni habitat – kriminalno podzemlje.

Čin treći: Postoji li skrivena povezanost mafije i Vatikana?

Dana 2. rujna 1957. odvjetnik Michele Sindona ušao je u Grand Hotel Et Des Palmes u Palermu na Siciliji. Dva tjelohranitelja odmah su ga zaskočila i pretražila ima li oružje prije no što su ga upoznali s creme de la creme kriminalnog podzemlja. U luksuznom apartmanu sjedi predstavnik američke i talijanske mafije; kralj droge, trgovac oružjem i svodnik. “Kako možemo oprati milijune dolara?”, pita Sindonu. “Ne brinite”, odgovara on. “Imam plan.”

U središtu toga plana bila je ponovno – Vatikanska banka. Sindona, naime, nije bio samo odvjetnik, već i nemilosrdni bankar poznat pod nadimkom ‘Morski pas’. Novac je s vlastita računa prebacivao u Vatikansku banku te potom na založne račune u inozemstvu. Indirektno, Vatikan je isprao krv i kokain s mafijaških novčanica, a svoje je usluge naplatio sa samo 15 posto provizije.

michele-sindona-401869_0x410

Vatikanski pape govorili su kako je Michela Sindonu poslao ‘sam Bog’. Foto: http://images.gqitalia.it

Marcello Bordoni, bivši suradnik u banci, kasnije je svjedočio: “Takve su se scene odvijale svakodnevno i često je mnogo toga bilo na kocki. Metode su bile primitivne i kriminalne koliko možete zamisliti.” No te su financijske transakcije bile tek početak povezanosti Vatikana i mafije. Sindona je bio bankin ‘gost’ unutar Svete stolice toliko često da ga je papa Pavao VI učinio i financijskim savjetnikom. “Rečeno mi je: Michele Sindona, vas je sam Bog poslao.”

Sindona je dobio priliku s poslom započeti odmah: skupio je sve polulegalnu i ilegalnu imovinu kako bi napunio dva džepa – onaj svoj i onaj vatikanski. Novac je u njegove sefove stizao od dva klijenta – mafije i Vatikana. No, bio je to tek prvi korak za Sindonu i Vatikansku banku.

Čin četvrti: Je li Vatikan imao ulogu u masonskim društvima?

Trebala je to biti tek površna pretraga ureda fašističkog financijera Licia Gellija. No kada je taj zadatak spopao detektiva koji je istraživao i ‘slučaj Sindona’, nitko nije mogao vjerovati svojim očima. Pronađen je, naime, popis 962 visoko rangirana člana masonske kabale znane kao P2 (Propaganda Due) kojima se ‘na teret’ stavlja da potajno vladaju Italijom.

Razlika između P2 i ostalih masonskih loža bila je ta što je Propaganda Due bila isključivo politički orijentirana i njezin je cilj bilo osnivanje autoritarne države – i apsolutna vladavina nekolicine. Njezin je modus operandi uključivao čak i bombardiranje, za koje su u konačnici bile optužene ljevičarske skupine.

Gotovo tisuću članova iz svijeta politike i biznisa dičilo se članstvom u P2, a među njima i budući talijanski diktatorski lider Silvio Berlusconi. Ložu je financirala i američka obavještajna agencija CIA, koja je godišnje u njihov ‘proračun’ uplaćivala 10 milijuna dolara. Što je još zanimljivije, u čitavu je priču bio uključen i 121 član Crkve – premda je članstvo u masonskim ložama u to vrijeme bilo podložno ekskomunikaciji, odnosno izopćenju iz crkvenih redova.

♣ ‘Operira’ li Vatikanom krug gay prostitucije?

Jedan od najvećih skandala vatikanske Crkve dogodio se kada su dvojica uglednih vatikanskih zaposlenika – Angelo Balducci i Ghinedu Ehiem snimljeni u dogovoru o organizaciji muške prostitucije za papine ‘džentelmene’. Transkripti koje je 2010. objavio talijanski list La Repubblica prokazali su Ehiema koji sugerira Balducciju, u to doba pod sumnjom u koruptivne radnje, da se susretne s čovjekom kojega opisuje kao “dva metra visokog, teškog 97 kilograma, s 33 godine na plećima, i potpuno aktivnog.” Tri godine kasnije, isti list objavio je i ‘Vatikanski dossier’ u kojemu je otkriveno postojanje ‘homoseksualne enklave’ – skupine uglednih svećenika “ujedinjenih u svojoj seksualnosti”, koji su organizirali veselice s gay prostitutkama. Sudeći prema katoličkim učenjima, homoseksualni su činovi ipak znak “krajnje gadosti i poremećenosti uma.” U stvarnosti, učenje se svodi na četiri riječi: “Tko voli, nek izvoli.” ♣

Predstavnici katoličke Crkve u tajnom društvu bili su njezini vođe, kao i glavni savjetnik i financijski menadžer, mafijaški čovjek Michele Sindona te njegov nasljednik Roberto Calvi, poznat i pod nadimkom ‘Božji bankar’.

roberto-calvi-during-his-trial-the-year-before-his-death-136398736663803901-150618174238

Roberto Calvi pronađen je obješen ispod londoskog mosta Crnih fratara 1982, iste godine u kojoj je propala njegova privatna banka Ambrosiana. Foto: http://home.bt.com/images

Ovo bezbožno trojstvo Vatikanske banke, CIA-e i mafije ponešto je ‘zbijeno’ nakon što je 1981. godine P2 otkrivena, a javnost po prvi put saznala da je njima upravljalo i vladalo tajno društvo. P2 je proglašen ilegalnim, no Vatikanska se banka – s druge strane – nije trebala bojati posljedica. Rezultat toga vidimo i dan danas…

Čin peti: Tko stoji iza ubojstva Ivana Pavla I?

Sestra Vincenza Taffarel polako je odškrinula vrata spavaće sobe i provirila unutra. Svjetlo je bilo upaljeno, no u sobi nije bilo traga ikakvu pomicanju. Sestra Vincenza devetnaest je godina bila domaćica pape Ivana Pavla I, a nikada ga nije vidjela kako spava. Nakon što je unišla u sobu, pronašla ga je u krevetu. Njegovo je lice bilo iskrivljeno, a kruti su prsti stezali komad papira. Odmah joj je bilo jasno kako nešto nije u redu. Papa je mrtav!

Prije no što je stigao doktor, pojavio se Jean-Marie Villot. Kardinal Villot državni je tajnik Vatikana i drugi najmoćniji čovjek poslije pape. Barem je to bio prije nego što ga je papa otpustio nekoliko sati ranije zbog otkrivenoga članstva u masonskoj loži P2. Netom nakon što je došao, papir koji je mrtvačkim prstima stezao Ivan Pavao I netragom je nestao, zajedno s bočicom lijekova za snižavanje krvnog tlaka koji su stajali na njegovu noćnom ormariću te oporukom. Je li papa bio otrovan u noći 28. rujna 1978. – samo 33 dana nakon što je ustoličen?

pa-8685212-800x500

Papa Ivan Pavao I svoju je dužnost obnašao tek 33 dana. Foto: http://www.catholicherald.co.uk

Do kraja 1970-ih, Vatikanska banka bila je tradicionalno dobar izvor novca kako za slobodne zidare, tako i Sicilijansku mafiju. Ivan Pavao I, s druge strane, bio je vjeran i ustrajan protivnik financijskih institucija. Znao je sve o prljavom biznisu bankara Michela Sindone i Roberta Calvija provođenom pod egidom Crkve – i bio je odlučan stati tomu na kraj. Je li upravo to bila odluka za koju je platio životom, kako tvrde teoretičari zavjera?

Sa smrću pape Ivana Pavla I, Villot je preinačio odluku o svojoj smjeni, spriječio raspad Vatikanske banke i osujetio namjere izvođenja obdukcije preminuloga poglavara Katoličke Crkve. Upitan zašto je to učinio – tek je citirao kanonsko pravo.

Čin šesti: Koliko je krvi ‘na rukama’ Vatikanske banke?

“Giorgio Ambrosoli?”, upitao je glas iza njega. Ambrosoli se okrenuo. Bližila se ponoć, dana 11. lipnja 1979. godine. Tri muškarca stajala su ispred Ambrosolija. “Da?”, potvrdio je odvjetnik ne shvaćajući da je upravo potpisao svoju smrtnu presudu. Četiri metka probila su njegovo tijelo, i Ambrosolio je pao na pločnik ispred svoga milanskog doma.

Najveći skandal Vatikanske banke izgledao je poput kakve Shakespeareove tragedije – na koncu su svi mrtvi. Dva glavna protagonista u ovom divljem nasilju jesu Michele Sindona i Roberto Calvi. Čitavo vrijeme pokušavajući izbjeći zakone financijskog tržišta i prilagoditi ih svojim osobnim potrebama, prouzrokovali su krizu koja je potresla moćne banke i brojne nezakonite biznise u kojima je Vatikanska banka bila jedan od glavnih dioničara.

Giorgio Ambrosoli zaposlen je kao likvidator banci koju je kontrolirao Michele Sindona te je otkrio neobične isplate koje su uključivale Sindonu, odnosno njegov privatni bankovni račun, a koji su provođeni preko Vatikanske banke. Zaprijetio je kako će otkriti ono u što su mnogi sumnjali: mafijaški novac prao se u Vatikanu, a u sve je bio itekako involviran Sindona. Potonji je, zabrinut zbog prijetnji, unajmio trojicu plaćenih ubojica i Ambrosoliju su dani od toga trenutka bili odbrojani.

No, odvjetnik nikako nije prvi, a ni jedini takav slučaj. Svi koji su se previše približili vatikanskim tajnama bili su ubijeni – čak i sami protagonisti i sudionici u pojedinim kriminalnim aktivnostima na koncu su položili oružje i okončali svoj život.

Michele Sindona optužen je i osuđen na 25 godina zatvora, u kojem je i preminuo od trovanja cijanidom nakon što je otkriveno kako će ‘propjevati’ i otkriti mnoge zavjere u koje su uključeni Vatikan i, osobito, Vatikanska banka.

ambrosoli1a-kbo-u431801059029234xch-1224x916corriere-web-sezioni-593x443

Giorgio Ambrosoli. Foto: http://images2.corriereobjects.it

♣ Krše li svećenici zavjete celibata?

Bilo je to jedno od najčudnijih pisama koje je papa Franjo primio u tijeku svog dosadašnjeg pontifikata. Peticiju je potpisalo 26 žena, tražeći od pape da ukine celibat kako bi mogli nesmetano voditi ljubav sa svojim partnerima – svećenicima. Autorice pisma poslanog 2014. godine istaknule su kako “reprezentiraju samo mali uzorak žena diljem svijeta koje su u tajnim seksualnim vezama sa svećenicima. Premda se celibat u katolicizmu prakticira još od 1100. godine, smatra se disciplinom – a ne doktrinom – što znači da bi ga papa Franjo, ili pak bilo koji papa, mogao ukinuti i suzbiti. ♣

U međuvremenu, Roberto Calvi pronađen je obješen ispod Blackfriars Bridgea u Londonu 1982, nakon što je – slično kao i Sindona – odlučio progovoriti. Dva bankara sklopila su ugovor s đavlom, i za to platila punu cijenu.

Kakva je situacija danas, na izmaku 2016. godine? Svježe optužbe za pranje novca nastavljaju u stopu pratiti djelovanje Vatikanske banke, unatoč činjenici što je papa Franjo naredio kako njezino poslovanje mora postati transparentnije. Hoće li modernizator poput njega biti u stanju otvoriti poneka vrata?

Epilog: Može li papa Franjo ‘počistiti’ Vatikan?

Bio je srpanj 2013. kada je papa Franjo svijetu objavio kako neće ‘štedjeti’ vatikanske financijske malverzacije omotane koprenom tajne i nezakonitosti. Na putu povratka sa Svjetskog dana mladih u Rio de Janeiru, papa je održao iznenađujuću konferenciju za medije u papinskom avionu, priznavši kako najnoviji skandali i sumnje uništavaju već nagriženu vatikansku reputaciju. “Ovo su skandali i oni su veoma loši”, kazao je.

U središtu incidenta u pitanju bio je monsinjor Nunzio Scarano, šef računovodstva u APSI (Amministrazione del Patrimonio della Sede Apostolica) – odjeljenju koje je vodilo računa o vatikanskoj imovini i kontroliralo poslove nabave.

Uglađen i dobroga izgleda, ovaj je svećenik imao reputaciju ekstravagantne ličnosti, zasluživši i nadimak ‘Moj gospodar pet stotina’ zahvaljujući svojoj navici nošenja novčanica od 500 eura. Kada je Scarano prijavio krađu u svojoj vili sa 17 soba u jednoj od najbogatijih napuljskih četvrti, policija je bila šokirana kada je zatekla imućnu nekretninu punu skupih umjetničkih djela.

Procijenjena vrijednost ukradenih umjetnina bila je otprilike 6 milijuna eura, ostavljajući otvoreno pitanje: kako je svećenik, koji godišnje zarađuje 36 tisuća eura, mogao steći takva neprocjenjiva bogatstva? “Donacije”, rekao je Scarano policiji.

Ipak, šest mjeseci kasnije i nebo se počelo urušavati na ovog nonšalantnog svećenika. Talijanska policija stigla je jedno jutro u Scaranov rektorat te ga uhitila pod sumnjom sudjelovanja u mreži pranja novca, u kojoj je privatnim avionom prokrijumčario 20 milijuna eura iz Vatikana u Švicarsku. Istražitelji su sumnjali kako je Scarano vodio APSU kao ‘paralelnu banku’ koju je svesrdno koristila talijanska elita kako bi izbjegla plaćanje poreza, kao i mafija koja je morala oprati novac stečen kriminalnim putem.

U tom svjetlu, i sa saznanjima o osamdesetgodišnjoj povijesti vatikanskih sumnjivih financijskih poslova, možemo li vjerovati da će papa Franjo biti čovjek koji će napokon ‘počistiti’ Vatikan? Povjerenje je do sada zaslužio, adresirajući jasno i glasno novčane skandale u Argentini tijekom vremena koje je proveo kao nadbiskup Buenos Airesa.

Papa Franjo lišio je raznih bonusa i stipendija članove svoga osoblja i kardinale, a zaposlio je i skupinu vanjskih eksperata kojima je dao moć da revidiraju svaki aspekt vatikanskih financija. Potaknuo je na taj način i pitanje – treba li Vatikanska banka uopće postojati?

prijevod originala: World of Knowledge Australia, rujan 2016, str. 8-14

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: