Financiranje i bogatstvo crkvi

Početna stranica » Aktualno » “Ekumenizam” – Novo ideološko oružje imperijalizma? (Drugi dio)

“Ekumenizam” – Novo ideološko oružje imperijalizma? (Drugi dio)

http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/ekumenizam-novo-ideolosko-oruzje-imperijalizma-drugi-dio-dio-2027

piše: N.Babic

(…)

globalism

Odgovor je jasan, današnja ljevica pojma nema što je to klasna borba, niti je zanimaju konkretne i odlučne aktivnosti u tom smislu, i svrstat će se na stranu imperijalista koji brane prava manjine ili skupine X. To mogu biti vjerske nacionalne manjine, LGBTQIA populacija i tko sve ne, ali je obrazac uvijek isti.

Ovome možemo dodati još jedno ideološko “skretanje” pokreta iz 1968. – njegov antisovjetizam. Kada su ovi mladi ljudi sazreli, zaboravili su svoj maoizam, trockizam ili titoizam, pravce koje su navodno sami odabrali da se suprotstave staljinizmu, a ostala im je samo poznata izreka: “Naši su nas napustili i počinili su zločine”.

Nakon toga slijedi slogan: “Čuvajte se radikalnog pokreta koji dođe na vlast, jer će najvjerojatnije biti totalitaran.”

Smrt utopije se za stare utopiste pretvorila u čudovišta. Na kraju su ti ljudi našli način da iskupe svoje grijehe iz prošlosti i sve im je oprošteno zbog podrške “humanitarnom imperijalizmu”.

“Mi ćemo zadržati naše ideje, ali ćemo promijeniti neprijatelja”, rekli su.

Ovo je bio način da mnogi sebe i dalje smatraju “progresivnima”, a pozivi na anti-imperijalizam su postali “regresivni”. Međutim, oni su u isto vrijeme mogli biti i “revolucionarni” i podobni za ovaj sustav. Isto se može reći i danas za radikalnu ljevicu koja osuđuje marksizam-lenjinizam, samo iz straha da ih desnica ne optuži za “staljinizam”.

Dakle, socijalna prava su ustupila mjesto apstraktnim ljudskim pravima, a Zapad tvrdi da zna koja su ljudska prava univerzalna.

To što apstraktni koncept ljudskih prava proturječi klasnoj borbi nije važno što nije koncept ljevice, nego liberalizam buržoazije, a on je došao u povijesnu fazu kada mu prepreku stvaraju preostale suverene države. Na primjer, sirijski Ustav jamči minimum socijalnih prava i strateški sektori moraju biti pod državnom kontrolom. U parlamentu Sirije mora biti određeni broj zastupnika radnika i seljaka, itd. Hoće li intervencija protiv Sirije, osim što želi pokoriti Siriju, donijeti neku korist društvenoj klasi koju Zapad navodno brani od sirijske države? Koja će klasa će imati koristi od obnove kapitalizma na Kubi? Kakve će koristi imati rudari Donbasa, ako se uništi antiliberalna i antioligarhijska Novorusija?

Naravno da neće imati nikakve koristi, ali ideologija “humanitarnog imperijalizma” “ljudskim pravima” sustavno daje prioritet nekim drugim pravima. Ova ideologija ima još jednu zamku ovdje, jer sva “ljudska prava” određuje Zapad, a zakonom se uredilo trenutno polje klasne borbe, naravno, tako da se kapitalizam ne dovodi u pitanje.

No, ideja da je Europa domovina “čistih ljudskih prava” je potpuno neprihvatljiva, kao i imperijalistička ideja izvoza tih prava. Nema univerzalnih “ljudskih prava” koja nadilaze klase i narode i koja su ukorijenjena u vremenu, jer su ona produkt različitih društvenih skupina.

Ovdje je ljevica izgubila svaki kontakt sa stvarnošću i prihvatila je ideju globalizacije ili je nezainteresirana za kočenje liberalne globalizacije.

Osim toga, sadašnja ljevica je bespomoćna protiv ove ideologije, a radikalna ljevica žudi za vlastitim sudjelovanjem u slavlju intervencije. Iz njene perspektive, naravno.

Ova radikalna ljevica, koja je za sobom ostavila klasnu borbu u ime “univerzalnih vrijednosti”, koja sudjeluje u klevetničkim kampanjama protiv suverenih država ili anti-imperijalističkih lidera, ponekad je vođena eurocentrizmom, a najviše jer je nekoć počinila pogrešku i pristala na zajedničku apstraktnu retoriku o “ljudskim pravima”. Uzmimo na primjer Assada, koji je na meti Zapada, ljevica se u najboljem slučaju koristi sloganom: “Niti NATO, niti Assad”. Da je NATO 2013., izravno ili neizravno, intervenirao u Siriji, mogao je svrgnuti Assada, a ovi bi ljevičari brzo zaboravili sve i stali iza NATO pakta u Siriji.

Radikalna ljevica, koja u Europi nije ostvarila nijednu pobjedu od 1990. godine, s djelomičnim izuzetkom Novorusije, ne poziva na konsenzus među svim radikalnim ljevičarskim strankama i nije sposobna stvoriti vlastiti projekt, jer je potpuno prožeta “anti” ideologijom.

Osim toga, svojom “neutralnošću” utječe na skupine na Zapadu koje se mobiliziraju protiv rata i ograničava njihov potencijal. Radikalna ljevica je izgubila perspektivu u vrlo udobnim napadom “na ništa”, jer se tako osjećaj bezbrižno. Na kraju, radikalna ljevica je izdala stavove radničke klase.

Zbog toga, iza svake imperijalističke agresije ne vidi klasne interese i izgubila je stvarnu ideju internacionalizma.

Odustala je od internacionalizma koji ne nameće svoje ideje drugima i ne bori za ravnopravnost naroda i za emancipaciju radničke klase.

Danas u politici ljevice ne postoji termin “klasnog”. Ttradicionalni internacionalizam je zamijenjen “ekumenizmom”, ali ne religijskim i onim iz vremena Drugog vatikanskog koncila koji u zapadnim sekularnim društvima ne određuje geopolitiku, nego zločinačkim imperijalističkim ekumenizmom Bernarda Henria Lévya koji zapadne vrijednosti nameće kao univerzalne i njima se služi u ostvarivanju imperijalističkih ciljeva.

Stoga su, s jedne strane, oporavak tradicije klasne borbe i samoodređenje naroda u svom punom smislu s druge, apsolutno neophodni, za nas i za cijelo čovječanstvo.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: